Od Rostova put Kalina

sama ide gorska vila

na studeni Kalin sjela

i posmatra pusta sela

 

Niz obraze suze lije

ništa nije kao prije

na trenutak ona stade

i priča mi svoje jade

 

Sa Sovića, sestro vilo

nešto mi se rastužilo

gledajući pusta sela

pa me tuga obuzela

 

Nema pjesme ko nekada

ni čobana, niti stada

ne čuje se dvojenica

niti melje vodenica

 

Nema svata na konjima

ni ovaca po poljima

nema rala ni volova

ni tornjaka, ni torova

 

Nit’ se više kamen baca

nit’ se spava kod ovaca

nit’ se pije komovica

nit’ se piše ćirilica

 

Nema cura ljepotica

nit’ na njima pletenica

niti gara kao prije

ni plosaka svatovskije’

 

Nema prela ni posijela

ni suknenog odijela

ne prede se viđe pređa

preorava tuđa međa

 

Nit’ se momci klipa dižu

nit’ solila ovce ližu

nema luča borovoga

niti lonca bakrenoga

 

Ni ognjišta đe se loži

nit’ se slave sveci Boži

ne ‘vata se kolo više

niti ko sa perom piše

 

Ne poštuje niko Boga

niti prizna bližnjeg svoga

ne poste se čak ni posti

nit’ na konak vode gosti

 

Nema slava dolibaše

nit’ se sa tri čaše maše

ne pije se medovina

nit’ se gruša grušalina

 

Niti više kleče đaci

nit’ u kolu bleje janjci

nit’ iz jame snijeg vadi

nit’ ko ručno kovčeg gradi

 

Nema ‘ljeba ispod sača

nit’ suknenog prekrivača

ni mastila, ni pernica

nit’ se pije šljivovica

 

Nema više žetalica

nit’ se ručno teše štica

nit’ grifova, ni čavala

nit’ na ražnju mladih brava

 

Ni stolova tronožaca

nit’ rešeto mlada baca

nit’ u crkvi ko vjenčava

nit’ sa snajom đever spava

 

Nema više nakončeta

ni u sela ima kmeta

ni cigana po selima

nit’ se ore s volovima

 

Nema ‘eljde niti snopa

nit’ na krsnoj slavi popa

nit’ kazana sa dva uva

niti lugar šumu čuva

 

Ni šporeta bosanskije’

nit’ se više prsten krije

nit’ suknene ima torbe

nit’ tavana iznad sobe

 

Niti više mlade dvore

nit’ se dižu u cik zore

nit’ se pere na rijeku

nit’ sjekirom drva sjeku

 

Nema krsta na grobove

niti šindre na krovove

kako ne bi tužna bila

sve sam ovo izgubila